Terapija

Liječenje AIDS- a je dugotrajno i veoma skupo. Moramo istaći da se od AIDS- a ne može izliječiti, nego se terapijom samo produžuje život osobi koja je HIV pozitivna ili oboljela od AIDS- a. 80-90% oboljelih od AIDS- a umre u toku 3-5 godina, iako ljekovi mogu da produže život i do nekoliko godina.

Iako za sada ne postoji lijek za AIDS, brojni su ljekovi razvijeni u svrhu borbe protiv AIDS- a. To su: zidovudine (poznat kao AZT), didanozin, zalcitabin, lamivudin i stavudin.

AZT je lijek koji ljekari najčešće koriste za početak liječenja AIDS-a kod osobe koja pokazuje simptome. Takođe je to lijek izbora za prevenciju razvoja bolesti kod HIV pozitivnih osoba.

Ljekovi novijeg datuma, koji se nazivaju inhibitori proteaze (npr. indinavir), pokazali su se uspješnim u redukciji količine virusa u krvi na duže vrijeme. Naučnici još uvijek tragaju za lijekom protiv AIDS- a. 1996. po prvi put nakon početka epidemije AIDS- a, zabilježen je pad broja novootkrivenih bolesnika. Dobrim dijelom je to pripisano razvoju i širokoj upotrebi ovih snažnih ljekova.

Oblik terapije koja koristi tri lijeka, zvana visokoaktivna antiretrovirusna terapija (HAART, od engl. Highly Active Retroviral Therapy), pomaže ljudima s AIDS- om da žive puno duže nego prije. Ova terapija je dovoljno jaka da može smanjiti HIV infekciju na vrlo nizak nivo i može taj nivo održavati duže vremena nego prije. Osobe zaražene HIV- om danas žive duže i zbog činjenice što ljekari znaju kako pravilno koristiti antibiotike u suzbijanju sekundarnih (oportunističkih) infekcija prije nego se ove uopšte razviju. Ovo sve ne znači da je liječenje HIV infekcije i AIDS- a jednostavno. Naprotiv, dnevni režim uzimanja ovih lijekova može biti vrlo komplikovan i zahtijevati puno vremena, no važno je napomenuti kako ovi lijekovi ne mogu djelovati kako treba ukoliko se ne uzimaju tačno onako kako je to propisao ljekar. Nije uobičajeno, ali se povremeno može desiti da ovi ljekovi ne djeluju. To se dešava kao posljedica razvoja otpornosti HIV-1, koji može mutirati (promijeniti se) u oblike na koje ljekovi ne djeluju.

O svim ovim problemima najbolje je posavjetovati se sa svojim ljekarom, koji mora vrlo pažljivo pratiti bolesnika kako bi na vrijeme uočio sve neželjene posljedice korišćenja ovih ljekova. Nove vrsta lijekova, kao i mogućnost razvoja lijeka za AIDS je na vidiku. Međutim, jedini način da se spriječi infekcija jeste izbjegavanje rizičnih oblika ponašanja.

Preduzimanje mjera prevencije oportunističkih infekcija kao što je Pneumocystis carinii (PCP) upala pluća, moguća je uz upotrebu određenih lijekova i može održavati AIDS bolesnike zdravima duže vremensko razdoblje. Mnogi se ljekovi koriste u liječenju oportunističkih infekcija. To su foskarnet i ganciklovir, koji se koriste u liječenju citomegalovirusne infekcije, zatim flukonazol za liječenje gljivičnih infekcija, i trimetoprim-sulfometoksazol za liječenje i prevenciju PCP.

Odraslima kojima broj CD4 T limfocita padne ispod 200 u svrhu prevencije PCP, jedne od najčešćih i najubojitijih infekcija povezanih s HIV- om, daje se trimetoprim-sulfometoksazol kao dodatak antiretrovirusnoj terapiji.

Djeci se preventivna PCP terapija daje kada im broj CD4 T limfocita padne ispod normale za tu starosnu grupu. Bez obzira na broj CD4 T limfocita, HIV pozitivnoj djeci i odraslima koji su preživjeli PCP ljekovi se daju tokom cijelog života kako bi se prevenirao povratak upale pluća.

Osobe inficirane HIV- om u čijim organizmima se razvije Kapošijev sarkom ili neki drugi rak liječe se radioterapijom, hemoterapijom ili injekcijama alfa interferona. Emocionalni stres uzrokovan ovom strašnom bolešću se može umanjiti priključenjem tzv. grupama podrške (engl. support groups), koje sačinjavaju osobe sa sličnim problemima.